Zasto zivim u Hrvatskoj kad svi putevi vode u – Irsku

Dragi ljudi,

Post pod nazivom “Posao – Hrvatska ili Irska” bio je vrlo čitan i na tu temu dobila sam i još dobivam razne komentare. Nisam u početku bila svjesna, dok sam pisala, da je to tema koja će dignuti prašinu; a priznajem, što sam napisala i u osvrtu na post, da me iznenadilo koliko ljudi je zainteresirano i propitkuje o odlasku u inozemstvo.

food-healthy-plant-fruits

Dakle, kad već tako lijepo govorim o Irskoj, vrijeme je da kažem što radim u Hrvatskoj, odnosno,  zašto sam (smo) još ovdje.

1. U vrijeme kad sam živjela u Irskoj nisam imala vlastitu obitelj

Htjeli priznati, ili ne, dolazak novog člana obitelji (djeteta) je ogroman preokret u životu.Nismo više odgovorni samo za sebe, i ne želimo preuzimati rizike na način na koji smo ih preuzimali ranije.

Dok ste sami ili s partnerom, još možete  istraživati svijet. Jednostavno, pokupite kofere i tražite svoje mjesto pod suncem.

Međutim, s djetetom je znatno drugačije. Morate imati osigurane osnove egzistencijalne uvjete; od posla preko stana. Ne možete otići “na slijepo”, pa možda ćemo dobiti posao, a možda i nećemo. U većini slučajeva prvo odlazi samo jedan partner.

2. Imam(o) posao i krov nad glavom

Ovo nije baš skroz točno. Moj muž ima posao, ja nemam. Do sad je taj posao bio, ono što kažemo, siguran. Ugovor na neodređeno vrijeme i 11 god. prevedenih u toj firmi. Primanja redovita i, čak, usuđujem se reći solidna. Dobro, a što je sa mnom?!

Sa mnom je to da ja više nisam u prvom planu. Ni moj muž nije više u prvom planu. U prvom planu je naše dijete kojem treba osigurati egzistenciju.

Ona nije svjesna mamine težnje, želje, čežnje za poslom. Što se nje tiče, njoj je puno bolje da je njena mamica doma i da se fino s njom zabavlja. Mama je imala vrijeme za sebe, pa što se do sada nije izborila za posao (ha-ha!).

3. Imamo imovinu (vikendicu) u našem vlasništvu

Molim Vas, nemojte sad pomisliti da imamo vikendicu na moru. 🙂 Imamo vikendicu “u šumi”, u neposrednoj blizini stana u kojem živimo. Vikendica je ujedno i alternativa za moguće stanovanje, ako dođe do toga da moramo izaći iz stana (blizu šume – sve Vam je to vrlo malo mjesto).

Ne moramo dijeliti stambeni prostor s ljudima koje ne poznajemo, a vjerujte mi, to nam je veliki blagoslov. Jednostavno, nismo takvi karakteri. Netko možda pritom uživa. Ne predstavlja mu problem dijeljenje stambenog prostora. Nama predstavlja. Oduvijek. 🙂 I zauvijek. Jako poštujemo naš privatni prostor. Već nam je dovoljno i to što se u malim mjestima ne zaključavaju vrata…:) Meni osobno je to jako u početku smetalo. Kasnije sam uvela svoja pravila i sad ih obavezno zaključavam!!!

Bitno je to da, bez brige, imovina nas ne bi spriječila da otputujemo i započnemo život negdje drugdje (kad bi se odluka ticala samo te jedne stavke).

4. Hrana

Hrana u Irskoj nije loša, ali daleko je to od naše ukusne, hrvatske kuhinje. Osobno su mi jako nedostajali mlijeko, vegeta, kava 3 u 1 i Cedevita. Čujem da su se sad pootvarali naši dućani, pa je to sve skupa dostupno. No onda nije bilo.

– mlijeko – okus mlijeka je kao da je netko smućkao instant prah – ne znam, iskreno, jel to mlijeko vidjelo krave, kako se kaže…
– vegeta – puna je aditiva, ali mi je nedostajala…naučila sam je primjenjivati u kuhinji i nisam joj mogla pronaći zamjenu
– cedevita – stvar navike…sad bih mogla i bez nje…no u ono vrijeme baš mi je nedostajala…

5. Vrijeme

Vrijeme me oduševljavalo ljeti, kad si bio primoran uvečer navući majicu. Ne postoji ŽEGA!!!

Ipak, znala sam reći da dani kao da nemaju boju. Probudite se i prvo što uočite je sivilo. Nešto pout slike s izbjedljelim tonovima.

Spadam u skupinu meteoropata i meni osobno je smetalo. U zimsko doba sam razmišljala da kupim lampu koja “zamjenjuje” sunčeve zrake. Inače sam sklona zimskoj depresiji i to mi je predstavljalo problem. Više o lampi i zimskoj depresiji možete pročitati ovdje (iako je to neka druga tema).

6. Prijatelji i obitelj

Eh, sad… prijatelji i obitelj su mi i ovdje “daleko” jer ne živim u gradu u kojem sam rođena. Ni muževljevi nisu blizu; jer i on je došao za poslom. Dakle, po tom pitanju slobodno možemo živjeti i drugdje. Ipak, svi su tu u Hrvatskoj i posjećujemo se koliko nam dozvoljava vrijeme (i financije koje se prolaze, eto, i kroz ovu životnu poru).

7. Trava je u tuđem dvorištu zelenija

Ovo je točno. U suštini ljudske prirode je da uspoređuje (ego) i da donosi zaključke.

Ono što je za nekog drugog dobro i ispravno, ne mora nužno biti i za nas. Prema tome, uspoređivanje ne vodi ničemu. Često kad razgovaram sa svojim prijateljicama, kažu mi – ali ne moramo se uspoređivati s “gorima”. Što je to gore, a što bolje – pitam Vas?!

Dok sam ležala u bolnici (ozdravila sam – o ovom ću svakako pisati u narednim postovima) za mene je bili najbolje da ozdravim.. a mislila sam da se meni ne može dogoditi bolest (upotrebljavam sad tu riječ, inače to radije nazivan disbalans i zaista duboko vjerujem da, ako nema disbalansa i blokiranih emocije, ne može doći do bolesti.

Jedna poznanica iz mladosti trenutno živi u zatvoru (osuđena na vrlo dug period). U vremenima kad smo se družile bila je vrlo pametna, promućurna i ugodna cura. Definitivno nije bila tip osobe za koju bih pomislila da neće imati SJAJAN život! Kad ono…:(( Duga i tužna tema, a i ne želim iznositi u javnost bilo što što se tiče nečijeg života, a da nemam dozvolu te osobe.

Nemojte se zavaravati i mislit da vi, baš kao i ja, ne možemo donijeti pogrešne odluke koji će nas odvesti na krivi put (nedaj Bože, ni vama ni sebi to ne želim) i misliti da su ovo ekstremi. Sve je to život!

Odnosno, ne morate se bojati odluka (pogotovo ne ako odlučujete intucijom i slijedite vlastite porive, težnje, snove i čežnje. Bitno je samo da ne osuđujete!

To su ukratko bili moji (naši obiteljski) razlozi. Vi mi slobodno pišite o svojim razlozima i još jednom (kao što sam to učinila u nekim od grupa na FB) pozivam one koje žele ispričati svoju priču da mi se jave u FB inbox (gumbić je na glavnoj stranici bloga) ili komentarom na e-mail adresu (uz napomneu jel komentar javan, ili se javljate u svrhu dogovora oko članka – da Vam se mogu javiti!

Srdačno,
Rahela Vukušić Druško
(Inspirativka)

6 thoughts on “Zasto zivim u Hrvatskoj kad svi putevi vode u – Irsku

  1. Bojan

    Sve je ti lijepo, divno i krasno, definitivno će neke stvari faliti u inozemstvu, ali mene sve više i više nerviraju neke male stvari kojih vani nema (studirao sam vani pa uspoređujem), nesposobna država, nepostojanje gotovo nikakvog plana i ideje, konstantno izmjenjivanje istih ljudi na vlasti (kod mene u Poreču je na vlasti već 20 godina ista stranka na vlasti) koji nas vodi u propast, a ljude nije briga. Meni novac nije problem, ali jednostavno ne mogu stajati i gledati kako sve propada, a ne mogu ništa promijeniti koliko god se trudio i pokušavao, ili ću poluditi ili otići.

    • Dragi Bojane,

      ne bih rekla da ljude nije briga, vec, nekako smo se svi pomirili sa sudbinom. Pojedinac ne moze sam uciniti puno, a na vlast tko god da dodje uvijek ista pjesma. Nazalost!
      Mladi ljudi su generalno razocarani. Ovo su bas neke generacije koje nisu nigdje. U domicilnoj drzavi nitko za njih previse ne mari, ne preostaje im drugo nego da pronadju srecu negdje drugdje. Jako puno ljudi je otislo, to je cinjenica…i jos ce ih otici, no i dalje se nista ne mijenja…

  2. Draga Inspirativka,

    sve mi je jako dobro poznato. Ja više nisam u Hr, ali upravo ovo što Bojan piše i mene ljuti jako, ne sam mene nego i veliku većinu u Hr, vlast koja sa sobom sve vuče u propast

    • Draga Lova do krova, upravo sam odgovorila Bojanu! I mene to ljuti. Jako. Moje dijete ovdje odrasta. Pitam se hoce li i nova generacija biti izgubljena i pakirari kofere.

  3. Znam o čemu govoriš, i ja sam u nekom trenutku otišla za Montreal i posle tri godine se vratila u Beograd. Uh, nisu te odluke lake. Dugo me je ubijalo ono kad počnem da preispitujem svoje (naše) odluke u nedogled, ali vremenom sam našla mir. 🙂

    • Draga Letnje igraliste,

      iz vlastitog iskustva mogu reci da pretjeranim preispitivanjem covjek moze samo poludjeti. 🙂 Stogod odabrali, nikad necemo saznati sto bi bilo da smo odabrali ono drugo.
      Znate, slusala sam na radiju emisiju vezano za bracni pat koji se svake godine selio u drugu drzavu. Slusala sam je davno, pa se ne sjecam kakvim poslom su se bavili. Ocito nekim gdje nije bitno gdje ste (tipa informatika). Ponekad mislim da bi to savrseno odgovaralo mom nemirnom duhu. 🙂
      Mislim da tko god je jednom otisao i vratio se; vjecito preispituje, usporedjuje i sumnja u to da li je donio pravu odluku.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

WordPress spam blocked by CleanTalk.