Testimony of Faith and Healing / Svjedocanstvo o bolesti, molitvi i ozdravljenju

Testimony of Faith and Healing

The story I want to share with you is not just about happiness, but it is the testimony of the disease, faith, struggle, and healing.

Until a year and a half, I had a very sketchy criteria what should happen to make me feeling satisfied in any way. I had had decent living conditions. After seeing my boyfriend couple of years, we have decided to move up, so we got married and decided to become PARENTS. No one couldn’t be happier than us when we found out I was – PREGNANT!

rsz_red-school-blur-factoryWe have had a small, comfy house (in our ownership). The finance was solid. Our relationship was great. We had everything we needed for a happy life. Only I missed job. I am extrovert and need to be around the other people. So in that way I couldn’t find the way toexplore my possibilities. I moved from town to a village (because my husband got a job here, and I didn’t work at that time after getting back from Ireland). So there weren’t desirable job offers near the place we live. As I am curious and have a restless spirit, I keep thinking I might miss something. So it looks like I took some things for granted. Obviously I wasn’t grateful all the time and I should. I was wondering should we go to work and live abroad, or get back to town, etc.

Then happened a sickness.

When I was nearly six months pregnant, during the visit to a doc and just ordinary routine checkout, I was informed I have an enormous cyst in abdomen sized 14.2 inches. After a detailed analysis I was told that was even bigger – 20.9 inches pre-operation. So at the first moment I thought it’s something dangerous (malignant). What could I think when I heard the size, and I was healthy? It appears from nowhere. Just like that. Ok, the doctors said it wasn’t from nowhere. My urinary duct was blocked probably from the birth, and the kidney was filling up with urine. Knowing nothing within years become a huge cyst. So when I heard it’s kidney I meant ok, better is kidney but something malignant.

What can I say? I was scared to death for my baby’s life and mine.  I cried. I prayed. The other people were praying for us. Nuns were coming into the room, from nowhere. Just for a visit to some other patient and laid hands on my body. My friend, also a priest come to me to give me anointing. 

So with God’s help we make it. I gave birth only 19 days before term (by Caesarean section). But the very next day I went to emergency surgery where the kidney had been taken out of my body.

While lying in the hospital before surgeries (I was in the hospital for a three months) I felt like the life is somewhere else.

At one occasion I remember my husband had forgotten something in the car for me. So I went to the car with him, sat on it and
started to cry loudly. Couldn’t stop. I felt like situation never ends. I thought I might not survive. That kind of thoughts haunted me during the day and the night. I couldn’t rich peace.

I felt worse at the time back then. The baby were growing so the cyst was pressing diaphragm. I could not breathe properly. I hardly moved. Mentally I was very distraught. I do not like to talk about the disease like diseases. I prefer the word- imbalance. I am deeply convinced that there is no disease where there is a balance in our bodies with no suppressed emotions. I’ve always been a type who suppress feelings instead relieving them and realize them.

People usually say that the sick person only has got one wish, and healthy thousands. I checked, and it’s true. rsz_pexels-photo

So whoever is not sure about the happiness (with no reason) I suggest him/her to go to the hospital. Just for a walk to see whatpeople get through. I don’t want to listen to “stupid” things like somebody doesn’t have enough money for a new car or is not loved (oh,please!). It is nothing to compare with real problems (sickness, real poverty, etc.).

Are you thankful for anything from what you have?!

Or do you think is not good enough for you?! I am thankful to be healthy and save today. Me and my baby. I don’t have imaginary dreams. Not any more. I don’t want to impose conditions for happiness or ask more than I’ve got because He giving us a lot every day.

Do not get cocky. Be grateful for everything you have and don’t take it for granted. Life might get changed in the second. My had been turned upside down in the gynecological room just for few minutes.

Further, I want to say that we decide whether be happy or not. Happiness is a matter of choice, rather than the surrounding circumstances (I am talking about more or less normal conditions here. Not extremes.).

 Please, tell me how do you define happiness?! 

The article was published on 13. of September 2015 on the website “Lova do krova

http___signatures.mylivesignature.com_54493_325_E8A4A4376901E4E50E7D9B1716B1E0D6


Svjedocanstvo o bolesti, molitvi i ozdravljenju

Tekst je objavljen dana 13.9. na web straniciLova do krova pod naslovom:Što je uistinu potrebno za sreću (iz mog ugla)

Ovo nije samo priča o sreći; ovo je ujedno svjedočanstvo o bolesti, vjeri, borbi i ozdravljenju.

Do prije godinu i pol, imala sam vrlo nejasne kriterije što bi se, zapravo, u mom životu trebalo dogoditi da bih bila sretna. Imala sam solidne uvjete života.

Nakon par zajedničkih godina, muž (tad dečko) i ja odlučili smo se na brak i proširenje naše male zajednice. Nitko sretniji od nas, kad je pregled pokazao da sam – TRUDNA! Imali smo gdje živjeti. Primanja su bila solidna. Naš odnos ugodan i sređen. Imali smo sve preduvjete za SRETAN život. Posao je imao samo moj muž i to me činilo vječito nezadovoljnom. Nikako nisam mogla pronaći u čemu ću se ostvariti, ako – NE RADIM! Naime, doselila sam iz Rijeke; a prije toga sam par godina živjela u Zagrebu i Dublinu i čitavo vrijeme sam RADILA! U Slavoniju smo oboje doselili, muž zbog posla (još prije 11 god.), ja za njim (posla u Rijeci ionako nije bilo). Nije mene činilo nesretnom to što samo on radi, jer se zbog toga nisam osjećala manje vrijednom u našoj zajednici. Moj muž se od početka same veze ponašao uvijek jednako. Radila, ne radila (kasnije je došlo ono – u zdravlju i u bolesti). Uvijek je bio isti. Tu njegovu stabilnost i ne prevrtljivosti sam oduvijek jako cijenila.

S obzirom da sam po prirodi vrlo znatiželjna, pomalo sam oduvijek nemirnog duha. Stalno mislim, poput djeteta, da nešto propuštam. 🙂 Kao i većina, očito da sam stvari uzela zdravo za gotovo, jer ako sam uistinu bila zahvalna, onda čemu propitkivanje… jesmo li trebali otići živjeti van, jesmo li trebali otići živjeti u grad… i tako unedogled.

rsz_columnar-945653_1920Onda se dogodio preokret. Borba. Muka. Neizvjesnost. Kušnja. Sumnja.

U gotovo šestom mjesecu trudnoće, prilikom rutinskog pregleda, otkrivena mi je cista u abdomenu, veličine – čitaj: gotovo pola metra. Da, gotovo pola metra (do prije operacije 53 cm) nekakve sumnjive tvorevine u mom organizmu i gura dijete koje se razvija u utrobi. Što sam mogla pomislit, nego ono najgore. Ležala sam na stolu za pregled, raskolačenih očiju od straha. Naime, nisu odmah dijagnosticirali. Pomislila sam: to da mora da je nešto “zločesto” (hvala Bogu nije bilo), jer što bi se tako nevjerojatno brzo proširilo (širilo se godinama, ali se nije znalo, no tada nisam imala još tih saznanja).

Osjećala sam se zdravo, normalno, dobro (osim uobičajenih trudničkih simptoma). Tako da mi nije bilo jasno, kako toliki poremećaj u organizmu, a osjećam se sasvim ok.

Da ne duljim, prevezena sam u Zagreb, u “Petrovu bolnicu”, na odjel za patologiju trudnoće (iako je moja trudnoća kao trudnoća bila uredna; no radi ovih drugih problema koje sam imala). Nakon MR i drugih pretraga, ispostavilo se da imam hidronefrozu 4. stupnja (hidronefroza je proširenje (dilatacija) kanalnog sustava bubrega do kojeg dolazi uslijed nakupljanja mokraće). Strašno!!!

No, ipak mi je laknulo… jer se ispostavilo kako nije zločudno. I što da vam kažem? Strah za dijete- hoću li iznijeti trudnoću, strah za vlastiti život… Čekali su me porod i operacija. Bubreg je morao van. U međuvremenu je, pod utjecajem hormona, još rastao.

Molila sam, plakala sam. Susjeda (starija gospođa) organizirala je molitvene skupine. I, uistinu, nalazi su bili mirni gotovo do pred porod (dijete sam rodila samo 11 dana ranije – porod je bio carski).

Tada znate, itekako znate, da ste bilo jako nezahvalni!!! Da ste uzeli zdravo za gotovo vašu obitelj, vaše zdravlje i mislili ste da se ništa od toga ne može promijeniti. Stavili ste se (ili se stavljate) u ulogu Stvoritelja (ovdje ne namećem svoja vjerska uvjerenja, ali govorim iz njih).

Život je bio negdje drugdje. Ležala sam u bolnici tri mjeseca. Dobro se sjećam, jednom prilikom, muž mi je zaboravio spavaćicu u autu. Išla sam s njim do auta, a on se spremao doma. Posjete su bile završile (smjela sam u pratnji biti vani – u krugu bolnice). Kad sam došla do auta, sjela sam na vozačevo mjesto i ridala… dobrih 10- ak minuta. Mislila sam kako nikada neće doći to vrijeme da izađem iz bolnice- ako preživim. Ta misao me proganjala – porod se sam po sebi zna zakomplicirati, a ja sam imala dupli problem. Teško sam disala (cista je pritiskala ošit), teško sam se kretala… Psihički sam bila vrlo rastrojena.

Ne volim govoriti o bolesti, kao bolesti. Radije biram riječ- disbalans. Duboko sam uvjerena da bolesti nema ondje gdje je balans i gdje nema potisnutih emocija. Oduvijek sam bila takav tip koji ne osvješčuje, već potiskuje.

U narodu se kaže da bolestan čovjek ima tisuće želja, a bolestan samo jednu. Provjereno. Istinito!!!

Nisam imala mira. Nazivala sam prijatelje. Obilazio me prijatelj svećenik. Primila sam bolesničko pomazanje, oboje (muž i ja) smo postili, odlazili na mise… sasvim slučajno (govorim slučajno, iako smatram kako slučajnost ne postoji) u sobu su dolazile časne sestre (u posjet kolegici), polagale ruke na moje tijelo…

Imala sam osjećaj da se vani sve kreće… živi… ljudi se bave svakodnevnim stvarima – odlaze u trgovine, na tržnice, pripremaju objede za najdraže, igraju se u parku s djecom… a moj život stoji… naš život… mama i beba- obje u opasnosti!!!

Dakle, tkogod nije siguran oko definicije pojma sreće, predlažem mu da se prošeće po bolnicama. Začude me ljudi kad slušam njihovu kuknjavu. Nemamo love, nemamo dobre odnose, nemamo veću kuću, ili bolji auto (materijalnu grabežljivost smatram apsurdom) nemamo ovo, nemamo ono… a što imate?! Jeste li zahvalni za išta od onog što imate?! Ili mislite da to što imate nije dovoljno?!

Da se vratim na slijed događaja o kojima sam govorila. Nalazi su se pogoršali, rodila sam carskim rezom i odmah drugi dan sam hitno operirana. Kad sam shvatila da je operacija gotova i da sam BUDNA, odahnula sam… još su preda mnom bili dani na odjelu intenzivne njege, s jako puno cjevčica oko sebe, raznih medikamenata, vrijeme oporavka (od predugog ležanja nisam mogla stajati na nogama).

To je iskustvo koje nikome ne bih poželjela, ali je ujedno dragocjeno iskustvo. Onaj gore zna zašto?! Ja imam djelomičan odgovor (potisnute emocije).

Više za sreću ne postavljam uvjete- u smislu… bit ću sretna AKO… otputujem, zaposlim se, otvorim vlastiti posao… i tako mogu nabrajati unedogled. Vjerujte, mislila sam da sam zdrava. Ni na kraj pameti mi nije bilo da se nešto događa u mom organizmu. Nemojte se bahatiti. Budite zahvalni za sve što imate. I nemojte stvari uzimati zdravo za gotovo. Život se promijeni u sekundi. Meni se počeo mijenjati uroku par minuta, u ginekološkoj ordinaciji.

Ono što još želim reći je da sami odlučujemo hoćemo li biti sretni. Sreća je stvar IZBORA, a ne datih okolnosti (govorim o više-manje normalnim uvjetima… ne o ekstremima).

Članak je objavljen 13. rujna na web stranici “Lova do krova


http___signatures.mylivesignature.com_54493_325_E8A4A4376901E4E50E7D9B1716B1E0D6

 

8 thoughts on “Testimony of Faith and Healing / Svjedocanstvo o bolesti, molitvi i ozdravljenju

  1. Sreća pa se sve dobro završilo. A iz svega se izvuče neka pouka.
    Da, sreća je stvar izbora. Nedavno mi je na poslu bio bračni par, dvoje ljudi sa sela, očigledno siromašni, neuki, roditelji šestoro djece. Djeca nasmijana, garderoba na njima zakrpljena, kratka ali čista. Njih dvoje, oboje bez zuba ali smiju se. Ne mogu ti opisati kako sam se osjećala kad su otišli. Kao da me je neko ošamario. Sama sebe bih ošamarila kad pomislim kako mi je teško što ne mogu stići ništa. I ne moram.

    • Draga Aprilia, ne znam koji posao radiš, pa mi nije jasno s kojom “namjerom” su bili kod tebe na poslu. No, to iskustvo samo govori ono što sama uvijek ponavljam, a to je da je sreća stvar izbora, a ne iključivo datih okolnosti.

      • Došli su po pitanju dokumenata, ono što se mora. I nisu se žalili na čekanje i gužvu kao neki koji imaju sve ali nemaju vrijeme i radost.

        • Draga Aprilia, razumijem što vas se dojmilo. Strpljivi, veseli ljudi koji, možda ,imaju puno razloga za negodovanje, ali su odlučili biti zahvalni i sretni. Izvrstan primjer. Bravo!!!

  2. Draga Rahela, daj stavi dugmenca da ovo možemo deliti na Google + barem. Ovo je priča koju bi vredelo da svi pročitaju.

    • Draga Negoslava, dugmenca bisam micala. Trebala bi biti ofmah ispod teksta. Sive su boje, pa nisu vrlo vidljiva. Nisam blizu komojutera ovaj tren, vec pisem s mobitela pa cu provjeriti kasnije. Hvala na lijepom komentaru!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

WordPress spam blocked by CleanTalk.